BIBLIJSKA PORUKA DANA

PREOBRAŽENJE GOSOPODINOVO

Petak, 6. kolovoza 2010.

Lk 9,28b-36

28Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. 29I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. 30I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. 31Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. 32No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. 33I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori. 34Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. 35A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" 36I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

6. kolovoza - GOSOPODINOVO PREOBRAŽENJE

ISUS - SVJETLO OD SVJETLA URONJEN U SVJETLO - Lk 9,28b-36

 Za cijelog Isusova života njegova je osoba bila obavijena velom tajne i tajanstvenosti. Nije bio do kraja jasan ni svojoj majci s kojom je proveo najviše vremena, zagonetan je ostao do kraja svojim susjedima, koji su se, nakon njegovih čudesa, u čudu pitali, ta nije li taj Isus sin tesarov, i odakle mu te sile da čini takva znamenja u narodu. Jednako je bio upitan svojim učenicima koji su se uvijek iznova pitali u čudu glede Isusove osobe. Nikad im do kraja nije bilo jasno što se iza te pojave krije, koje su tu sile na djelu.

Doduše, priznat će oni toliko puta, u zaprepaštenosti, da je on Sin Božji, Petar će ispovjediti javno vjeru u njega, ali sve je to premalo da bi ga čovjek do kraja shvatio, prihvatio, slijedio, za nj položio svoj život. Ovaj trenutak uspona na Tabor kao da simbolično označuje: Tko želi shvatiti ovu osobu, on mora biti njome vođen. Dati se voditi, uz strmine. Izići iz uhodanosti života, svakodnevice, iz suzne doline, poći put vrhunaca, i zemljovidnih, ali većma duhovnih (ta i mistici govore o usponima na 'brda', a u svim religijama povlašteno mjesto ima 'brdo': Fuji, Himalaje, Elbrus, Olimp, Libanon, Sinaj; Isus ima svoj Tabor i Golgotu, Ivan od Križa ima svoj Karmel, Franjo svoju La Vernu, Benedikt Monte Subiaco, Monte Cassino; jednako i pjesnici).

Nu, unatoč tih sretnih trenutaka u životima Isusovih apostola, trajno ostaje upitnik i sumnja glede prozračnosti te osobe. Čak će im sam Uskrsli predbaciti njihovu sumnju i nevjeru (usp. Mt 28,17; Mk 16,14:"Dok su bili za stolom prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca, što nisu povjerovali onima koji ga bijahu vidjeli poslije uskrsnuća"). Teško je čovjeku ostaviti ljušturu svoga tijela, teško da gusjenica povjeruje kako se u njoj krije predivni leptir. Mučno je nakon svih negativnih životnih iskustava povjerovati u snagu preobrazbe, u novi, preobraženi život.

Dakle, vječna dvojba: Tko li je ovaj Isus? Što se tu krije? Što on zapravo od nas hoće? Zašto nas jednom već ne oslobodi od svih sumnji? Na trenutke božanski velik, da čovjek pred njim na koljena padne, u drugom času, sav u grču i boli. Tabor i Getsemani. Čemu odmah nakon ovog prizora na Taboru govor o svršetku u Jeruzalemu, o strahotama mučenja, razapinjanja, smrti, ali i uskrsnuća. Sve nejasno, maglovito. Zašto nije sve jednoznačno, jasno, prozirno, prozračno? Tako je to ostalo do današnjeg dana. Štoviše, postalo je još teže i gotovo nesnosnije. Ispisane su tolike rasprave, napunjene tolike biblioteke knjigama o njemu. Teološki i historijsko-kritički razum htio bi ga zbiti u svoja mjerila, ali taj lik i njima neprestano izmiče ispod kontrole. Danas ga svatko za sebe svojata, prema potrebi. Svi se bave tom osobom pod vidom što je moguće o njemu doznati. Ljudi idu u širinu, namjesto u dubinu, ekstenzivno namjesto intenzivno. Nije važno što i koliko znamo o Isusu, već koliko ga poznajemo, kao osobu. Tek osobni odnos prema ovoj osobi daje odgovor na upit, odakle je Isus, odakle mu je iskon, što hoće i kamo sve njegovo smjera. Samo ga onoliko poznajemo koliko ga ljubimo i slijedimo.

Isusovu se osobu može shvatiti samo ako se čovjek s njome i za njom zaputi. Nikad taj put nije puka monotonija, makar se to nekad tako i činilo. Tako su mislili i apostoli. Ali postoje trenuci u kojima se istina osobe zgušnjava u maksimalnom intenzitetu i tu nam biva jasno što tko nosi u sebi. Za Isusa se može reći da to bijahu događaj na Jordanu, za krštenja, zatim Tabor, te Getsemani i Golgota. Oni koji su s njime bili, bijahu zaslijepljeni. Nisu vidjeli što se krije, oči im bijahu oteščale, srce umorno, dušu obuzeo strah. Kao što rekosmo, potrebno se zaputiti za Isusom strmenitom stazom. Čovjek je određen za visine ('za let si, dušo, stvorena' - rekao bi pjesnik), duša mora pustiti svoja krila, mora se prema svom cilju usredotočiti. Samo se s visine vidi daleko.

Što se krije u Isusovoj osobi? Uprizoruje to scena na Taboru s Mojsijem i Ilijom. Dva stupa Starog zavjeta, dva lika, tako slična ali i različna u svojoj pojavnosti. U Mojsiju živi vizija slobode i budućnosti svog naroda. Dosta mu je egipatske tlake, želi povesti narod u 'obećane prostore'. Iz ropstva i egipatske despocije. Ne smije biti čovjek rob čovjeku. Čovjek se određuje prema Bogu i odgovara samo Bogu. Stoljeća robovanja postadoše nešto normalno i naravno u židovskom biću. Smjenjivali se faraoni, a njima svednevice sve gore i gore. Stoljeća tlačenja, obeščašćivanja, iskorištavanja, bez ljudskog dostojanstva (poput naše hrvatske povijesti, od Arpadovića, preko Habsburgovaca, otomanskih sultana, Karađorđevića, komunističkih zlosilnika).

Nepodnošljivost je takve situacije dozlogrdila Mojsiju. Bježi u pustinju, ondje se susreće s Jahvom, Bogom Izraelaca. To mu mijenja život, postaje sretnik, slobodan, i govori svojima o slobodi. Vodi ih u slobodu. U pustinji će ga prokleti na stotine puta zbog neukusne mane (u Egiptu bijaše svega u izobilju; jednako bijaše veći standard i u komunizmu, reći će mnogi naši suvremenici, nostalgičari za minulim vremenima). Ali vizija sreće, slobode, budućnosti za cijeli narod, to je misao vodilja jednog Mojsija. Znao je da se njegovo djelo isplati, da će narod steći svoj identitet, svoju samobitnost, slobodu. Samo pod okriljem svog Boga i bude li slušao one koje Jahve pošalje u svoje ime.

S težom se opasnošću suočio Ilija. Mojsiju bijaše potrebno 40 godina da bi narod doveo u slobodu. Ali kad je stekao slobodu, vanjsku, fizičku, potpao je narod pod ropstvo bogova, božanstava, idola, demona. Za Boga, protiv Bala! Za Boga protiv bogova! Zemljom teče med i mlijeko ('kruha i igara' treba masi, pa je imaš iza sebe. To je savjetovao Đavao i Isusu za kušnje!), ali ti demoni žderu ljude, dušu i srce. Gutaju nečovječno. Prisjetimo se tih bogova u komunističkom sustavu. Ispijali su čovjeku moždinu i mozak. Trebalo je srušiti te rukotvorene bogove, te samozvane personificirane sile, koje daleko strašnije čovjeka iznutra izjedaju i obeščašćuju. Kakvu su samo duhovnu i duševnu prazninu ostavili iza sebe u tolikim mladim dušama koji su im slijepo vjerovale, polagale nadu u njihove riječi, i na kraju gurnuli ih u besmisleni rat. Moglo se toga pročitati na hrpe, čuti u medijima. Ništa strašnije nije od trenutka kad se bogovi ruše, kad nestaje idola kojima se čovjek klanjao. Praznina i pustoš porazno haraju.

Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obadvojice. Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Bogom,  licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru. Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je ova visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati ovaj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

18. tjedan kroz godinu

Petak, 6. kolovoza 2010.

Mt 16,24-28

24Tada Isus reče svojim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. 25Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mena, naći će ga. 26Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? 27Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim." 28"Zaista, kažem vam, neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide Sina Čovječjega gdje dolazi sa svojim kraljevstvom."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ISUS: KRIŽ I NASLJEDOVANJE

Mt 16, 24-28

Isus poziva na nasljedovanje i postavlja uvjete pod kojima čovjek može biti njegov učenik. Isus - Mesija i Božji Sin - ide putem patnje i križa, poziva i svoje najbliže da ga na tome putu slijede. On je budući sudac svijeta koji će ljudima suditi i naplatiti prema njihovim djelima. Sve do ponovnoga Isusova dolaska Crkva hodi u znaku Isusova zahtjeva - nasljedovanja i nošenja križa, prihvaćanja patnje. Samo onaj tko je na to spreman, može biti Isusov učenik. A nasljedovati Isusa znači zanijekati samoga sebe, uzeti svoj križ na sebe, ići za Isusom ustopice.

Kad čovjeka sluša ove Isusove riječi, hvata ga strah pred oporošću i zahtjevnošću s kojom Isus svakome od nas stavlja pred oči kao životnu izglednost patnju i križ, zapravo kao preduvjet biti na Isusovoj strani. Prethodno je Isus zabranio učenicima govoriti kako je on Mesija, Pomazanik. Kao da želi svoje učenike vezati isključivo uz svoju osobu, onakvu kakva jest, bez ikakvih premaza, slijediti njega, zauzimati se za iste ciljeve za koje se on zauzima. Međutim, učenici to ne shvaćaju, Petar ga čak od toga odvraća. Sve da, samo ne patnja, samo ne križ, kao da veli Petar. Isus ga grubo oslovljava i stavlja na pravo mjesto: "Iza mene, Sotono!"

Govor je o križu tvrd i opor. U govoru o križu dotičemo se biti kršćanstva, najteže tajne samoga biti kršćanin. Kršćanstvo je neodvojivo od križa. Otkako je Isus pošao i išao putem do križa, stoji križ na putu svakoga onoga tko želi biti kršćanin. Svatko ima svoj križ. Čovjekova se narav buni protiv toga, čovjek se želi sačuvati, spasiti, narav ne želi križ. Isus pak veli kako je upravo temeljno načelo kršćanstva: Tko želi sačuvati sebe, svoj život, svoju dušu, taj će ih sigurno izgubiti. Tko se pak odvaži na križ koji mora prihvatiti, imat će udjela u vječnome životu koji daje sami Isus.

Odluka mora pasti između mene i svijeta. Između mene i mene. Mene koji bi htio da ide sve po naravnom, starom zakonu, i mene koji bih htio poći za Isusom. Iskustvo nas uči: Kamo god se okrenemo, ljudi u u traženju, u potrazi, u nemiru. Obaziru se desno i lijevo, pripijaju se uz nekoga ili nešto, od najnižih nagona do uzvišene filozofije. Na sve strane vrijednosti koje čovjek izabire, od najnižih do vrhunskih. Na tome traganju čovjek se susreće s Isusom koji ne nastupa i koji se ne svrstava u red filozofa koji bi naučavali neku novu i bolju filozofiju. Ne stupa on u red etičara, učitelja morala da bi navijestio čistije ćudoređe, ili pak religijskih veličina da bi nas poučio o tajni života i svemira. On nam želi reći kako sve, sva naša egzistencija sa svime što je okružuje, sa svom filozofijom i gospodarstvom, duhom i nagonima, naravi i umjetnosti, etikom i pobožnošću svršava u propasti, ne prihvati li se njegov put. On želi stvoriti točku na koju se možemo osloniti, na koju možemo stati, uliti nam snagu za život. On otvara nove obzore, govori o dobiti i gubitcima u novim kategorijama.

Isus jasno veli što ga čeka. Razapinjanje kao preduvjet uzdignuća do Oca. I tko želi biti njegov učenik, mora biti spreman ići istim putem kojim je on išao, putem sramote, podnoseći mržnju svijeta protiv svjetla, imajući u konačnici udjela u pobjedi svjetla nad tamom, u pobjedi nad gospodarom ovoga svijeta.

Za Isusa je jedno jasno: Tko se zatvara u sebe, u svoj kavez, tko ništa ne riskira i životu, taj na kraju gubi sve. Tko se ne želi vezivati, povjeriti, otvoriti, tko ostaje u svoja četiri zida, zaštićen i osiguran, ostaje u konačnici prevaren. Isus od nas traži upravo izloženost, pa čak i po opasnost da čovjek izgubi sve. Isusu nije stalo do manje života u nama, nego od nas traži intenzivniji, snažniji, zauzetiji, bogatiji, istinskiji život, život nenavezanosti i ovorenosti, život slobode.

Nošenje križa moguće je samo onome tko se prepusti do kraja Bogu. Nešto se slično dogodilo učenicima kad su ostavili svoje mreže i lađice, svoje životne navike i obitelji, kad su napustili svoju carinarnicu i za Isusom pošli, slijedili Isusov zov u slobodu. U Isusu se događa prevrat postojećih vrijednosti. Tko želi sebe potvrditi, izgubit će se, tko se odrekne samoga sebe, imat će na kraju veliku dobit - život vječni. Tko se grčevito drži postinutoga, promašuje u konačnici životnu sreću. Život se nalazi samo u predanju, žrtvovanju. Tek u otvoreno, opušteno, oslobođeno srce i život može unići i Bog i bližnji, i takav život ne svršava sa smrću, jer već pripada Bogu. Bog nas želi, Bog nas treba, i zato treba izići iz svoga egoizma.

Isusov život utjelovljuje u sebi upravo tu otvorenost, u njemu se zgušnjava ova sloboda koja se ne temelji na ugledu, prihodima, moći, bogatstvu. Pronaći ćemo to u životima svetaca koji su živjeli otvoreno, iz perspektive vječnosti. Oni su osjećali kako Bog za njima žudi, kako se čovjekova žudnja za Bogom i Božja za čovjekom susreću, i onda je čovjek usrećen. Kao što sunce  miluje cvijeće, tako i sveci osjećaju da ih miluje Božja milost. Majku je Terezu potresala uvijek Isusova riječ s križa: "Žedan sam!" U svim kapelicama njezinih kuća i nastamba u cijelom svijetu uz oltar ima i križ te slika Raspetoga koji govori: "Žedan sam!" U svojoj duhovnoj oporuci neposredno prije svoje smrti napisala je: "Ne samo da vas On ljubi. Štoviše, on žarko za vama žudi. Nedostajete mu ako mu se ne približite. On za vama žeđa. On vas stalno ljubi, makar se vi toga ne smatrale dostojnima. Ako vas drugi ne prihvate ili pak ako niste kadre same sebe prihvatiti - on je onaj koji vas uvijek prihvaća". I pomaže nositi križ života.